Ćutim... kako kuca... srce

        U doba o kojem vam govorim radije sam sklapao poznanstva s pticama nego s knjigama. A mogao sam uhvatiti koju god sam htio, ptice kao da su same letjele k meni. Uhvatim tako mladoga kosa, vršak prsta uvučem u njegovo meko pahuljičavo perje i ćutim na tankoj opni jagodice, kako kuca jedno malo, živo uznemireno srce. Nijedna knjiga na svijetu ne bi mi mogla reći što mi je govorilo takvo prestrašeno malo ptičje srce. U knjigama je premalo žežene zbilje, spoznao sam ubrzo; premalo žive vatre života. Previše žonglerstva i afektacije, previše izmišljenih problema koji - barem onako kako su najčešće postavljeni - nikoga ne tište pa prema tome i nikoga ne uzbuđuju. To je moje mišljenje, ali ja nipošto ne tvrdim da sam u tome kompetentan sudac. Zato i govorim samo svoja zapažanja. Mnoge su me knjige odbijale svojom hladnoćom i kabinetskim instrukcijama, koje su doduše bile moguće, ponekad zanimljive, pa i dopadljive (ako baš želite da i to priznam), ali i ništa više od toga...