Dašto, moram da priznam, da nisam bio veseo, jogunast i pustopašan već po svojoj ćudi. Bio sam već kano mali dječarac veoma ozbiljan, uvijek zamišljen, bez mnogo dobre volje, a prilično odan ruganju. Meni se već kano djetetu gotovo prokazivale teške i žalosne strane života, kano da sam ih naslućivao i predosjećao pa kao da sam imao oštro oko za svu tu bijedu i grdobu ljudsku i nedoglednu njezinu smiješnost. Stoga sam bio neveseo, gotovo žalostan dječarac, kojemu se nisu sviđale igre malih sudrugova, već sam se najradije sam prepuštao svojim mislima i svojemu maštanju. Zato sam veoma, veoma rano grabio za knjigom, pak najvolio čitati i čitati. I te knjige bile su glavni uzrok, da se nisam u školi odlikovao kano izvrstan đak, nisam bio eminens, kako je moj otac želio, ili, kako smo mi onodobni đaci govorili, "odlikaš". Školskih knjiga naime nisam dospijevao uzimati mnogo u ruke, toliko sam gubio vremena čitanjem drugih neškolskih knjiga. I da nisam imao zbilja "dobru glavu", kako su mi govorili moji instruktori, ja bih bio u školama zlo prolazio; no ovako bilo mi je dosta, što sam pod instruktorovim satom naučio pak sam svake godine s prvim redom prošao i nisam izgubio niti jedne godine, ma da sam uistinu jako zanemarivao školske lekcije. Ali moram kazati, da sam ipak mnogo i mnogo više znao no što su moji profesori tvrdili. Oni su, barem filolozi, bili uvjereni, da sam slab u njihovim predmetima, dakle glavno temeljeći svoje uvjerenje, što sam "gospodsko" dijete. Da krivo ne tvrdim, pokazuje mi polaganje ispita zrelosti. Tu je moj profesor latinskoga jezika dao mi prema slabom mom radu, da čitam i prevedem Tita Latvija. Ja sam pročitao i odmah upravo izvrsno preveo. Povjerenik maturalni, vrijedni naš Janko Jurković, gotovo se trgnuo i preda mnom pozvao profesora na red radi njegove klasifikacije, pa odredio, da mi se Horacije dade na prevođenje, a kad sam i to veoma dobro preveo, sam je vlastoručno ispravio slabi red.
Rukovet autobiografskih zapisa